Patrick Hamilton - Hangover Square

Hangover Square is one of those novels that leaves you with a lingering sense of unease long after you’ve turned the last page. Written by Patrick Hamilton and first published in 1941, this dark and atmospheric work blends psychological tension with the gritty, post-Victorian streets of London. It’s a compelling piece of fiction that digs deep into the human psyche, making it a unique read for those who enjoy the darker side of crime fiction.

Plot Overview

At the heart of Hangover Square is George, a lonely and troubled man living in London in the years leading up to World War II. He’s not your typical protagonist: a deeply complex, often self-destructive figure, George battles internal demons, including a strained relationship with his own identity, alcoholism, and an obsession with a woman named Netta. His struggles create a gripping portrait of inner turmoil, a stark departure from the usual fast-paced plots of crime fiction.

The story is told with an unsettling intimacy, as we watch George’s downward spiral in his search for love, belonging, and escape. The novel shifts back and forth between George’s relatively peaceful moments and the manic, darker side of his mind, all while London itself looms as a backdrop—an ominous, almost hostile cityscape that reflects George's state of mind.

Psychological Depth and Atmosphere

What makes Hangover Square stand out, especially for crime fiction readers, is its psychological complexity. The novel may not fit neatly into the crime genre, but it shares similar themes of moral ambiguity, mental instability, and the darker undercurrents of human nature. George’s mind becomes both his prison and his battleground, and Hamilton’s writing pulls you into that turmoil, leaving you questioning the reliability of George’s perceptions. The novel’s slow burn of tension, the sense of inevitable tragedy, makes it feel almost like a psychological thriller rather than a traditional crime novel.

Hamilton’s portrayal of London in the 1930s is equally as bleak as George’s inner world. The atmosphere is heavy, and it often feels as though the city itself is a character, influencing the choices George makes. The novel’s pacing can feel slow at times, especially when Hamilton spends long stretches diving into George’s tortured thoughts, but it’s this very depth that creates a lasting impression of desperation and isolation.

Themes of Love, Obsession, and Self-Destruction

At its core, Hangover Square is a novel about obsession—specifically George’s obsessive and unhealthy fixation on Netta. This relationship is as toxic as it is compelling, making it one of the driving forces behind George’s descent into madness. For fans of crime fiction, this theme will resonate, as it mirrors the complex and often destructive dynamics we see in noir protagonists and their struggles with desire, self-worth, and moral conflict.

While the novel may not feature a conventional crime plot, it explores the crime of the human mind—how obsession, jealousy, and desperation can lead to irreversible consequences. The psychological toll George experiences, paired with his interactions with others, takes the reader into darker territory than a typical whodunit.

Final Thoughts

Hangover Square may not be for everyone, especially for readers who prefer fast-paced action or straightforward crime plots. The novel’s psychological intricacies and pacing require patience, but for those who appreciate a deep dive into the complexities of the human mind, it offers a uniquely haunting experience. The story’s exploration of mental illness, love, and obsession will appeal to fans of crime fiction who enjoy psychological tension as much as the more traditional aspects of the genre.

If you’re someone who appreciates the darker, more introspective side of crime stories and enjoys a slow-burning narrative, Hangover Square is definitely worth the read. It’s a reminder that sometimes the most chilling crimes happen not in the streets, but within the very minds of the people we least expect. Hamilton also wrote script for famous movie Gaslight.

Cameron McCabe - The Face On The Cutting Room Floor

This novel was quite a mystery back in the day, with uncertainty about its author. Julian Symons called it a detective story to end all detective stories. It revolves around film studio where girl has been killed in the cutting room floor. Cameron McCabe, narrator of the story, tells about possible suspects but when the film is showed there  is depiction of man and woman struggling and maybe in accident he kills herself with a knife. Jensen, the possible culprit is later found dead, poisoned and shot from revolver. Now Jensen was lover of the girl, but also was McCabe so inspector Smith puts the blame on Cameron and sends him to trial. After Cameron is aquitted, he returns home only to face Smith who murders him. Very unusual crime story, and final touch is imagined review of his work as afterword. But after 30 years real name of the writer is revealed : Ernest Borneman, german who worked in the film industry. He wrote couple of other novels and died from suicide at 79 year old. 

One of the standout aspects of Face on the Cutting Room Floor is its unconventional narrative structure. The novel opens with what seems like a straightforward story of a man working behind the scenes in the movie industry. However, as the story progresses, it becomes clear that the world McCabe is constructing is anything but simple. The blending of fact and fiction within the narrative is brilliantly executed, with a fictional "review" of the book included by an imaginary critic. This metatextual element adds an intriguing layer of complexity to the story.

The plot is full of twists and turns, with the protagonist being drawn into a murder mystery that seems to have connections to both his professional life and personal history. The slow unveiling of secrets keeps readers on their toes, making it a difficult book to put down.

The novel explores the nature of film, identity, and the construction of truth. The editor at the center of the story deals with film reels—cutting, splicing, and rearranging footage. In a similar way, the novel itself feels like it's being cut and reassembled, with reality constantly shifting under the reader's feet. McCabe also plays with themes of voyeurism, illusion, and the idea of perception versus reality.

The writing is sharp and clever, with a noir-ish tone that complements the dark, mysterious atmosphere. McCabe’s ability to create a sense of unease and uncertainty is one of the novel's strengths.

The characters are well-developed, especially the protagonist. His character is driven by a desire to uncover the truth, yet he is constantly forced to question what’s real and what’s been fabricated—both in the case he’s investigating and in his own life. The supporting characters, though not as fleshed out, still contribute to the overall sense of mystery.

In conclusion, Face on the Cutting Room Floor is a fascinating and thought-provoking read that plays with narrative structure, genre conventions, and the idea of truth in a world filled with illusion. The novel feels ahead of its time, foreshadowing many modern techniques used in contemporary storytelling. If you're a fan of mystery, film noir, and books that defy traditional narrative forms, McCabe's work is certainly worth exploring.

Picador Classics also include afterword where they put interview with Borneman, and some other info about him.

Automat

Frenk je u mladosti bio veliki ljubitelj umetnosti u svim njenim vidovima, i prošavši obuku za istoričara umetnosti proveo je neko vreme uživajući u remek delima, slikama, skulpturama i građevinama, međutim sada, u njegovim četrdesetim godinama završio je kao kustos u jednom muzeju u Beogradu, provodeći radne dane u tišini, gledajući kroz prozor, i ponekad (a to je bilo retko) upoznajući mladiće i devojke sa poznatim delima. Dani su mu prolazili u dosadi dok je brisao prašinu sa knjiga o istoriji umetnosti, osećajući kako se svet promenio u 21 veku do te mere da je nekad pomišljao da je umetnost mrtva, i da se nikad više neće vratiti. Pomalo neobično, ali nikako neshvatljivo u slobodnim časovima igrao je rulet u kazinu nedaleko od muzeja, i ubrzo je zavoleo tu igru, gledajući kako se loptica vrti u ruletu, posmatrajući je kao nekakvo živo umetničko delo. Mnogo novca je stekao igrajući rulet, ali ga je sreća napustila kada je pao u veliki dug izgubivši mnogo novca u nekoliko večeri.

Osećajući veliku krivicu i planirajući kako će sa svojom bednom platom kustosa u muzeju preživeti, ispijao je pivo u nekom lokalnom baru. Bilo je već kasno i ulica je bila pusta, dok su semafori besmisleno prelazili iz crvenog preko žutog i zelenog, u bar je ušao njegov stari drugar iz kockarskih dana, Majkl. 

Frenk ga pozdravi i ponudi ga pivom.

-Ćao, Frenk. Dugo je bilo otkad se nismo videli.

-Da. Frenk je već ispijao drugu čašu piva dok je Majkl počinjao svoju. Zapalivši cigaretu, Majkl ga upita:

-Nešto si mi napet, Frenk. Slobodno mi reci šta te muči.

Frenk je takođe zapalio cigaretu i zakašljavši se ispljunuo šlajm u papirnu maramicu. Barmen je tiho sedeo na kraju hodnika, čisteći sto.

-Majkl, upao sam u velike dugove. Zbog jebenog ruleta.

-Oh, tako mi je žao, Frenk. O kolikoj sumi pričaš?

-Velikoj. Čak i sa podizanjem kredita, ne znam kako ću ga vratiti.

Odjednom Frenk zaplače i obrli Majkla oko vrata. 

-Pomozi mi, molim te.

Majkl ga nežno odgurne od sebe i ponudi mu jedan bromazepam da se smiri. 

-Samo polako Frenk. Popij ovo, pomoći će ti.

Frenk popije bromazepam sa pivom i malo se opusti. Zapalio je još jednu cigaretu. 

-Mogu da ti pomognem Frenk, ali biće to malo ilegalno.

-O čemu se radi?

-Poznajem jednu bandu kradljivaca slika. Zainteresovani su za jednu sliku, pa pošto si ti kustos u muzeju, možda ti je pri ruci.

-O kojoj slici se radi?

-Automat od Edvarda Hopera.

Odjednom se u njegovoj glavi stvorila slika žene zaokupljene nečim kako sedi u kafeu. Osećao se udaljen od svega kao i ta slika dok je pripaljivao cigaretu.

-Da, posedujemo tu sliku. Koliko nude za nju?

-50 000 evra. Da li bi ti to pomoglo?

-Veoma.  

-Ok. Hoćeš li da se nađemo kod njih sutra, recimo u podne? Zapisaću ti adresu na parčetu papira. Fini su to momci.

Dok je Majkl zapisivao adresu Frenk se osećao sve udaljenijim od okoline, ali i osnažen ovom poslovnom ponudom. Majkl mu dade papirić i pozdravi ga. Platio je za pivo i izašao iz bara. Kiša je padala dok su semafori još uvek besciljno menjali boje iz crvenog preko zelenog do žutog i natrag. Frenk je osećao veliku krivicu zbog odluke koju je počinio, ali takođe i veiki predah. Dugo je razmišljao o svemu tome dok je izlazio iz kafića. Dok je prelazio ulicu pomislio je da još uvek može da odustane dok je policijski automobil išao njemu u susret. Vratio se kući, skinuo odeću i zaspao.

Ujutru se osećao posebno bedan i očajan. Svu tu lepotu, duhovnost, njegovu celu ličnost je bacio u vodu zbog para. Posle popijene kafe i cigarete obukao se i otišao na zakazano mesto. Ispred zgrade je bio parkiran veliki mercury cyclone. Bili su to fini ljudi, i tokom razgovora izmenio je nekoliko opservacija o degeneraciji savremenih slikara. Tu je bio i Majkl. Dogovarali su se kako da najbolje izvedu sliku iz galerije.

-Ima sporedni ulaz, tu možete doći kolima, dok ću vam ja spremiti sliku. I da, hoću pare unapred.

Kriminalci se nasmejaše na tu izjavu.

-Ok, dobićeš polovinu sada i polovinu kad nam daš sliku. Dali su mu štosove novčanica. Tu je sigurno bilo 25 000 evra, pomisli Frenk.

-Ne moraš da brojiš. Kad možemo da dođemo po sliku?

-Večeras pred zatvaranje, oko 7 uveče.

-Dobro. Donećemo i kopiju.

-Ok.

Tokom razgovora Frenk nije osetio da je bio duboko uvučen u kriminalni svet i kad se vratio na posao neprestano je gledao automat sliku i osećao veliku usamljenost, kao na toj slici. Takođe je postao i prilično paranoičan, svo vreme misleći da mu je policija za petama. Pare koje je dobio sakrio je između stranica svojih knjiga u njegovoj biblioteci. Primicalo se 7 sati uveče i Frenk oseti zvuk trube iz kola. Pogledavši kroz prozor video je crvenog mercury cyclone kako se približava parkingu. Polako je uzeo sliku i poneo je sa sobom do sporednog izlaza. Osim automobila nije bilo nikog na ulici. Preko puta je bio parkiran crveni plymouth road runner. Iz auta je izašao mladić sa kopijom slike i torbom sa parama. Bez reči su razmenili robu. Frenk je neko vreme stajao na pločniku dok se mercury nije udaljio, i ostavio ga samog pred ulazom, samog sa svojim mislima punim izmešanih osećanja, krivice, straha, bola, zadovoljstva...vratio se u muzej i pažljivo postavio kopiju. Zaključavši vrata muzeja otišao je sa torbom punom para do svog stana gde je prilično brzo zaspao, svo vreme misleći da je ovo ružan san.

Forenzičarka Tea je bila veliki ljubitelj umetnosti tako da je jednog dana otišla do muzeja gde je Frenk upoznao sa poznatim delima. Tea pogleda Falsifikat Automata i neki čudni osećaj je obuzme. Posle nekog vremena izašla je iz galerije i otišla do policijse stanice. Tamo su u kancelariji detektiv i Nataša pisali izveštaje dok je mačak Fric jeo mačju travicu.

-Ćao, Tea. Imaš nešto da nam kažeš? Jesi li dobila neki dokaz od mrtvog tela?

-Pa bila sam malopre u muzeju i slika automat od edvarda hopera mi se učinila nekako drugačijom.

-Ko je Edvard Hoper?, upita detektiv.

-I ja se to pitam, odgovori Nataša.

-Čuveni slikar, reče Tea. -Ali razumljivo je da vi ništa ne znate o umetnosti. Možda ako bih našla nekog eksperta da vidi da li je original ili je bila krađa...

-Pitaj Čeda Pitersona, on zna puno umetnika.

-Ok.

Tea se odveze do kancelarije Čeda Pitersona, privatnog detektiva. Nešto je crtao kad je pokucala na vrata.

-Uđite, reče Čed Piterson pitajući se ko bi to mogao biti u ovom kišnom i hladnom danu. Iznenadio se kad je primetio Teu.

-Ćao, Čede. Treba mi tvoja pomoć. Bila sam u nekom muzeju i slika automat mi se činila nekako izmenjena kao da je u pitanju falsifikat.

Čed Piterson zapali cigaretu. 

-Moguće je da je bila krađa. Mogu da pošaljem stručnog eksperta da pobliže pogleda tu sliku, a znam i jednog tipa koji mi je učinio uslugu, upoznat je sa svetom kradljivaca slika.

-Hvala ti.

Ubrzo je ekspert došao do muzeja gde ga je Frenk uveo. Tu su bili i detektiv i Nataša, Tea, i Čed Piterson. Staviviši pozlaćeni okvir ispred očiju, pobliže je pogledao sliku i posle detaljnog gledanja utvrdio da je falsifikat.

-Ovo je sigurno falsifikat. Znate li kako je dospeo ovde?, upita Frenka.

-Nemam pojma, reče Frenk.

-Molim vas da ostanete u muzeju dok ne rešimo ovo pitanje. Sa vama će biti policajac.

-Dobro. 

Frenk je drhtao od straha. Proklet bio dan kad je u taj bar ušao Majkl.

Čed Piterson je pozvao u pomoć jednog bivšeg kriminalca koji mu je rekao o aktivnoj bandi kradljivaca slika. Uz njegovu pomoć Nataša se kamuflirala u preprodavca umetničkih dela i odvezla se plymouth acapulco do njihove jazbine. Neko vreme su pričali dok Nataša nije izvadila pištolj i rekla : Policija! Stojte tu gde ste! Sve što kažete može biti iskorišćeno protiv vas, imate pravo na advokata i pravo na ćutanje! 

Izvela je kriminalce i ubacila ih u plymouth acapulco za čijim volanom je sedeo detektiv. Posle mnogo ispitivanja u policijskoj stanici doznali su sve pojedinosti.

Frenk je osećao kako se obruč oko njega sužava kada su detektiv i Nataša došli kod njega da ga uhapse. Pobegao je u drugu sobu i skočio kroz prozor, i njegova zadnja sećanja su bila letovanje u italiji gde je razgledao biste romanskih imperatora...